U Rudom sam bio, ali za Rudo Polje sam prvi put čuo tek nedavno. Rudo Polje je stari naziv za Karanovac, ko zna gdje je Karanovac. Ko ne zna, evo reći ću: to je grad u Srbiji koji se od 1949. do 1955. godine zvao Rankovićevo. Opet nije jasno?! :-O Pa Tito je bio bog, a Aleksandar Ranković Leka kralj; točan odgovor je, dakle – Kraljevo!

Današnje Kraljevo nema mnogo dodirnih točaka ni s Rudim Poljem, koje se prvi put spominje 1476., ni s Karanovcem, kako se naselje zvalo 1540. godine, a pogotovo s „kraljem“ Rankovićem, koji, pak, s Kraljevom ni rođenjem ni djelovanjem nije imao nikakve posebne veze. S pravim, službenim kraljem Milanom Obrenovićem, po kome je dobio ime, itekako jest: Milan je u proljeće 1882. godine osobno došao u tadašnji Karanovac ispuniti molbu građana da se mjesto nazove po njemu.

Da je opstala Jugoslavija, ko zna, možda bi Kraljevo ponovno postalo Rankovićevo, budući da je to ime dokinuto nakon odluke najviših partijskih tijela da se imena gradovima ne daju po živim ljudima. Da jest, sada bi možda na glavnom gradskom trgu, umjesto masivnog Spomenika srpskom vojniku, stajao spomenik Leki Rankoviću. Ovako oniži, pomalo dežmekast vojnik, više kao da pozira nakon što je bitka završena nego što izgleda kao da će krenuti u juriš. Simbolizira srpske vojnike izginule u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, a identičan je onom na Novom groblju u Beogradu, samo mu je postament drugačiji. Čudno je to što u otvore predviđene za to nikad nisu ugrađene table sa imenima poginulih iz ovog kraja, a kako se s tim desetljećima otezalo, te su na kraju ćak zagubljeni popisi, gradski su oci prihvatili ideju da se u njih ugrade brončane table s imenima najvećih bitki tog doba. Spomenik je više puta premještan, ali je 1982. godine napokon postavljen na najbolje mjesto u gradu, na najveći gradski trg.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik srpskom vojniku

Tako ja ponekad krenem iz centra, kao da sam se spustio padobranom, a pride onda ne znam na koju ću stranu. Pješačka zona oko trga povelika, sve se šareni, od prodavaonica i kioska, preko dječjih igraonica, pa do drvenih kućica u kojima se prodaju suveniri, knjige i stripovi. Pred jednom zastajem, čisto kako bih usporedio cijene u Srbiji i BiH. Kad mi prodavac Jovica Belogrlić pretvori dinare u „evra“, a ja „evra“ u marke... Hm, poprilično jeftinije, pa kome je do Bleka Stene, Martija Misterije ili Zagora Te Neja, evo ih u kompletima za male pare. Na kamenu u fontani na Trgu Jovana Sarića - da mi je ko pričao, ne bih vjerovao! – ptice prave vodeni igrokaz za prolaznike: jedne se skroz podmetnu pod mlaz pa se tuširaju, druge se samo kupaju, a treće niz vodu i kamen kližu do dna pa opet ispočetka. Djeca radosno ciče, a ja se suspregnuh, ipak sam odrastao, barem k'o fole, nema smisla :)

Prekrasan je i gradski park, kojim dominira Gospodar Vasin konak, kako Kraljevčani zovu pravokutnu zgradu na kat, podignutu u kombinaciji drveta i kamena. Srpski povjesničari nisu baš složni oko njene prošlosti: jedni tvrde da ju je 1826. godine dao sazidati knjaz Miloš za sjedište nahijskog kneza Vase Popovića, dok drugi tvrde da ju je podigao episkop Janićije Nešković da Obrenovići, kad dođu u Kraljevo, imaju gdje odsjesti. Zna se da ju je Janićije također koristio te da se u njoj do 1941. godine, kada je preneseno u istoimeni manastir, nalazilo sjedište Žičke episkopije. Ne upitah, ali mi izgleda da je i sad u crkvenom vlasništvu, čim je na pročelju izvješena firma s koje čitam da je unutra smješten Pravoslavni duhovni centar „Vladika Nikolaj Velimirović“. Na katu mala muzejska zbirka, ponajviše odežde crkvenih velikodostojnika te liturgijsko posuđe i pribor. Tavanica u glavnoj sobi obložena šestostranom plohom punom plavih kvadrata sa zlatnom fugom, ne vidjeh nigdje ničeg sličnog. Zidovi na drvenoj verandi oslikani, a po polijepljenim plakatima vidi se da je centar itekako aktivan: škola crkvenog slikarstva, pa škola drvorezbarstva, hodočašća, bogosluženja... Svraćam u drvorezbarsku radnju, gdje me u tajne zanata, onog pravog, starinskog, ne današnjeg, strojnog, uvodi majstor Miroslav Stević, skroman i ponizan mladić. Po njegovom, on se, k'o biva, malo uči, a po mom je znalac svog zanata, što je očito i po tome kako spetno barata sitnim rezbarskim alatom i drvenim podlogama, a bome i po „gotovim proizvodima“ naredanim po zidovima i na podu.

M.J. | Bljesak.info / Ne bi ga podigao ni Okružni komitet KPS :)

U drugom kraju parka tri jednobojna krajputaša; nisu lijepi kao oni plavi u dragačevskom okrugu, ali su zanimljivi po tome što su im postolja male kamene crkve. A pravi su, doneseni odnekud, pa se na jednom od njih, podignutom vojniku Milutinu Matoviću, može pročitati i to da „večno stoji pored ovog puta“ – nije, evo ga u kraljevačkom parku! Malo podalje još pet spomenika, od kojih su dva bez postolja, tužni i nikom potrebni, pa su mrtvo polegli po ledini. Okolo i nekoliko modernih kiparskih uradaka; svaka časti umjetnicima, ali bi se bolje uklapali negdje drugdje. Dva krajputaša nisu jedini ležeći objekti: zalegao je i postariji čova, i to na parkovsku klupu, svega par metara od spomenika s opširnim tekstom o tome kako je „Okružni komitet KPS Kraljevo podigao na ustanak narod ovog kraja...“ Čova slatko spava, glasno hrčući, ne bi ga podigao niko pa ni Okružni komitet; sreća da nije 1941. :)

Pored velebnih zgrada Muzeja i Arhiva samo prolazim pa ću do Saborne crkve Svete Trojice u Staroj čaršiji, službeno središnje crkve Žičke eparhije. Tu je, kaže narodna predaja, kod malene crkve brvnare, zanoćio knjaz Miloš i sanjao kako se u nekoj velikoj crkvi na tom mjestu moli za oslobađanje srpskog naroda od Turaka pa se, kad se probudio, zavjetovao da će, ako pobjeda jednom postane stvarnost, podiću crkvu iz sna. Desilo se što se desilo, a radovi su započeli 1824. godine. Naravno da je kasnije proširivana i uređivana, a knjaz je priložio i dva zvona koja su, kao i treće, dar Aleksandra Karađorđevića, tijekom Prvog svjetskog rata odnijeli Nijemci kako bi od bakra pravili topove. Unutra me pomalo iznenađuje bjelina zidova, sve se bijeli osim zlatobojnog ikonostasa sa scenom Posljednje večere iznad carskih dveri.

Pozornost privlači i ponešto detalja: jedan lokal se, recimo, zove „Milutinov vajat“, jedan broj kanti za smeće nalikuju polovicama topovskih čahura, s pročelja nekoliko zgrada mirno gledaju apstraktni murali pomalo mrtvih boja, a iznad ulaza u jednu malu prodavaonicu grbovi gradova prijatelja Kraljeva: Lod, Novo Goražde, Maribor, Zelena Gora, Plužine i Sent Foa. Stendalovski odjeven harmonikaš uzalud pokušava baciti prolaznike u merak – niko da mu priđe i barem ga potapša po ramenu, ako već u otvorenom koferu nema ni kovanice, kamoli kakve papirnate novčanice. Iznad derutne katnice još uvijek prkosno stoji: Hotel zadužbina Anđelko A. Savić i supruga mu Tatija. Nikad čuo za ime Tatija! :-O Sa strane i dodatak: Sirotnoj školskoj omladini i iznemoglim. Bilo je, eto, i takvih ljudi kao Anđelko i Tatija, bilo i nestalo. Ko bi danas iskeširao lovu kako bi nekim tamo nevoljnicima napravio zgradu i pružio smještaj?!

M.J. | Bljesak.info / Ispred Gospodar Vasinog konaka

Usred obilaska ću odjednom začuti zvuke truba i bubnjeva i šta drugo uraditi već krenuti u tom pravcu! Ispostavit će se da zvuci dolaze ispred zgrade gradske uprave. Svatovi su unutra ili će tek doći, uglavnom trubači i bubnjari ne gube vrijeme, samo nek' je veselo! U Kraljevu su rođeni Lepa Lukić i Predrag Živković Tozovac, pa kako u takvom gradu ne bi bilo veselo! Uz zvuke „moravca“ razgledam i dva spomenika preko puta zgrade. Jedan je podignut „povodom obeležavanja 765 godina prijateljskih veza Srba i Francuza“ „u čast kraljevskog para Jelene Anžujske i Uroša Prvog“. Eh, pa ovdje su ionako svi bračni (i vanbračni :) parovi kraljevski! :) Pored spomenika jorgovan, ipak je ovo, kažu, Dolina jorgovana, a zasadio ga je, stoji na spomeniku, „svetski teniski šampion“ Novak Đoković. Drugi spomenik je tužniji: podignut je u spomen poginulim u ratovima 1991.-1999. Imena 36 poginulih vezana su za ratove u kojima Srbija službeno nije ni sudjelovala, one u Hrvatskoj i BiH, a još 44 imena na spomeniku govore da su Kraljevčani žestoko branili i Kosovo.

Napuštam grad, a usput, pored ceste u nekom prigradskom naselju, snimam avion postavljen na postamentu od četiri stupa. Kaže mi nedavno jedan prijatelj kako je bio u Kraljevu i provozao se najmodernijim lakim avionom koji se trenutno proizvodi u ovom dijelu Europe. Čudo jedno, kaže, a ja mu vjerujem, znajući za ovdašnju tradiciju u proizvodnji aviona koje, mašala, kupuju i Nijemci – kad se zna taj podatak, dodatna objašnjenja su suvišna.

A sad, Žiča ili Studenica? Oba manastira trepere negdje između neba i zemlje, između legende i stvarnosti. Da bi se došlo do Studenice, mora se pored Žiče, pa biram logično - Žiča.

Od grada do manastira je svega petnaestak minuta vožnje. E sad, manastir, to bi trebala biti zgrada u kojoj žive, rade i spavaju kaluđeri plus crkva. Žiča je, međutim, čitav jedan omanji grad. Koliko ljudi dolaze, najbolje pokazuje ogroman parking – može stati valjda i 50 ili 100 autobusa. Samo zdanje na parkingu, na usluzi hodočasnicima, veće od pojedinih crkava i manastira. Danas ih nema puno, ali tim bolje za mene.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u manastir Žiča

U uži manastirski kompleks ulazi se kroz lučni „tunel“, čiji je svaki milimetar, izuzev manjeg dijela blizu tla, bogato oslikan i ispisan sitnim, teško čitljivim slovima. Sasvim usput: nikad neću razumjeti ljude koji se potpisuju na freske stoljećima stare – kakva li je to vjera, pitam se?! ☹ Toranj je nalik obrambenoj utvrdi i nekako bi se, po kompletnom izgledu, bolje uklopio u Toscanu nego u Srbiju. Pogled kroz „tunel“ neopisivo lijep: dva visoka vitka stabla crnogorice su paralelna sa zidovima „tunela“ s vanjske te ulazom u crkvu s unutarnje strane. U također bogato ukrašeno pročelje crkve na dvije strane su uklopljena dva orla, a predulaz također oslikan. Na crvenoj podlozi vitkog crkvenog tornja vidljivi su bijeli ožiljci vremena iz kojih proviruje goli kamen. Ipak, nije toliko strašno: ako je manastir „preživio“ njemačko bombardiranje i paljevinu 1941. godine, kad je ovdje uhićen i tadašnji iguman Nikolaj Velimirović, koji će kasnije završiti u Dachauu, preživjet će valjda i ova vremena besparice.

Unutra stotine freski, uglavnom starih, ali samo razmjerno starih, jer su od prvobitnih ostale samo dvije, Uspenje presvete Bogorodice i Raspeće Isusovo. Predaja kaže da je sveti Sava doveo tada najbolje carigradske slikare i da su oni oslikali Žiču „od A do Ž“, a nove freske je, kad su stare propale, dao napraviti kralj Milutin. O svemu tome i o ostalim zanimljivostima u Žiči pričam sa Radošem Rakušom, povjesničarem umjetnosti. Sjedi u dnu crkve i lista nekakve svoje papire. Zaboravih ga pitati radi li ovdje, ali po svemu djeluje da je tu stalno, čim me nudi da na povelikom ekranu pogledam dokumentarac o povijesti manastira. Ja ipak volim uživo i vlastitim očima, a ono na ekranu ostavljam upravo prispjeloj skupini srednjoškolaca i njihovih profesora.

U Žiči je, u manastiru Hrista Spasitelja – spomenut ću, mada to zna valjda svako ko je ikad čuo za ovo mjesto – za dvjestotinjak godina okrunjeno sedam srpskih kraljeva, od Stefana Prvovjenčanog, kome je krunu na glavu 1221. godine lično i osobno stavio arhiepiskop Sava Nemanjić, potom Stefanov sin Radoslav, a nakon njegovog svrgavanja i njegov brat Vladislav. Ni Vladislav se nije proslavio, džaba mu ime k'o skrojeno za kralja, pa je umjesto njega doveden i njihov treći brat Uroš, onaj sa spomenika u Kraljevu, što je za nevjestu doveo Jelenu Anžujsku. On se nije dao, a, istinabog, ni Stefan nije imao više sinova, pa ga je na kraljevskom tronu naslijedio njegov sin Dragutin, nakon koga je na red došao i kralj Milutin. Otud na grbu Kraljeva sedam kruna. Vjerojatno je baš svako čuo i za „sedmovratu Žiču“, ali, ako ko (slučajno) nije, evo i to: nakon svake krunidbe u crkvenom zidu su probijana vrata, a nakon što bi kroz njih prošao novi kralj, odmah bi bila zazidana. Sedam kraljeva, sedmora vrata, a umjesto tragova je ostala samo legenda.

M.J. | Bljesak.info / Žiča

Tradicija je, ali tek u nekoj mjeri, nastavljena tek nakon slabljenja turske vlasti u Srbiji, pa su u Žiči, poput careva iz starozavjetne Knjige o Samuelu, miropomazani Milan i Aleksandar Obrenović te Aleksandar i Petar II. Karađorđević. Džaba što su se međusobno makljali, oboji su dolazili ovdje.

Oko crkve je puno manjih i većih zgrada, teško je putniku namjerniku znati čemu koja služi. I ovakvih, i onakvih, ali, pogotovo kad se gleda malo poizdalje, prevladava crvena boja, zbog čega neki manastir nazivaju „rubinom iznad Ibra“. Obilazim redom, na ledini na nekoliko mjesta, blizu nešto mlađe (14. stoljeće) skromne crkvice svetih Petra i Pavla, i neka vrsta lapidarija na otvorenom, bez objašnjenja o tome od čega potječu artefakti. Inače je sve savršeno uredno, za što se brine čak 50 monahinja. Danas nigdje nijedne na vidiku.

„Ibarski rubin“ snimam i s ceste kojom polazim još petnaestak kilometara dalje, ka srednjovjekovnom gradu Magliču. Da budem iskren, moglo mi se lako desiti da, kao, obiđem Kraljevo i okolinu, a da o Magliču ne kažem ni riječi – donedavno, naime, nisam bio ni čuo za grad. Da ga itekako vrijedi posjetiti, preporučio mi je moj drug Nemanja Gaćinović, a kad kasnije shvatim što bih propustio, moram ovdje reći: Hvala, druže Nemanja!

Do Maglića se stiže cestom koja prolazi kroz još jednu znamenitost ovog kraja, Matarušku Banju. Mirno mjestašce, drvoredi i široke ulice. U sebi nabrajam: reumatska oboljenja, potom ginekološka, pa neurološka, još i oboljenja perifernih krvnih sudova te posttraumatska stanja. Zaključak: nemam ja šta tražit' u Mataruškoj Banji :)

Stani, stani, Ibar vodo, pjevao je Predrag Gojsković Cune. Ja Ibar samo pratim, uzvodno, znajući da ću u neko doba visoko, bliže nebu nego Ibru, ugledati Maglič. Pratim ga polako, jer dovoljno je reći Ibarska magistrala da čovjek mahinalno nagazi na kočnicu. Za svaki slučaj.

Ibar upravo ispod Magliča pravi najveću krivinu, a brdo je vjerojatno, osim što je gotovo idealno za izgradnju utvrde, izabrano i zbog toga. Odozdo, s vijugave magistrale, grad izgleda poput utvrda iz bajki u slikovnicama. I dok se junaci bajki za tili čas stvore pred tvrđavskom kapijom i nakon minutu-dvije već trče natrag sa spašenom princezom u naručju, meni treba nekih dvadestak minuta da se uzverem do grada, a ni priceza me ne čeka, jedino ako sam si je poveo :)

M.J. | Bljesak.info / Maglič

Ne znam zašto je grad nazvan Maglič, jer magle ne bi trebalo biti na toj visini; prije bi se tako mogao nazvati zbog iznimno „maglovite“ prošlosti. Povjesničari, naime, pretpostavljaju samo doba gradnje, 13. stoljeće, a ko ga je i zbog čega gradio te ko je njime vladao, o tome niko ne zna baš ništa. Ima, doduše, (opet) narodna predaja koja kaže da ga je gradila Prokleta Jerina, omražena supruga despota Đurađa Brankovića, ali bi to značilo da je građen u 15. stoljeću, a nije, to „govori“ način gradnje. Sve je to još čudnije kad se izbliza vidi o kakvom pothvatu je riječ: da se gradi danas, najsuvremenijim strojevima, na stranu što se ne mogu popeti do vrha brda, trajalo bi godinama; koliko li je tek trajalo prije sedam stoljeća, kad su jedini „strojevi“ bili, što bi reci dr. Nele Karajlić, „srce, ruke i lopata“?!

Za početak treba ljuljuškavim visećim mostom preko Ibra, pa uzbrdo, uzbrdo i opet uzbrdo. Ibar polako postaje krivudava plava linija, a moj auto tamna točkica. Iznad glavne kapije sedreni vijenac, a zidine gdjegdje visoke – mislim da neću pretjerati – i po desetak metara. Kula ukupno osam, najniža visoka 12, a glavna čak 20 metara. Grad je vrlo prostran, ko god ga je uživao, sigurno je imao fin pogled na dolinu i prostora za šetnju do mile volje. Sve se to multiplicira kad se posjetitelj uskim strmim stubama popne na zidine – e, to je prava milina! Tek sa zidina vidi se kako je grad koncipiran, tvrdo, neoosvojivo, kao da je usred ravnice, a ne navrh brda. Još uvijek se vide ostaci dviju cisterni za sakupljanje kišnice, a primijetne su i ruševine crkve svetog Đorđa, zasvjedočene u povijesnim izvorima, dovršene u doba arhiepiskopa Danila II., koji je na tronu bio od 1324. do 1337. godine. Na najvišoj točki zidina vijori se srpska trobojka.

Ne znam ko se brine za ostatke grada, ali ima neko, čim su sva stepeništa i ograde u funkciji sigurnosti posjetitelja. Taj nepoznat neko se potrudio urediti i prilazni put te napraviti rasvjetu, pa se danju može proći i ne primijetiti grad, ali je to noću nemoguće. Jedino negativno što upada u oči je poprilično smeća ispod zidina, kao da je svako ko je došao posljednjih godina bacio ponešto. Teško je shvatljivo kako neko može voljeti ovakva zdanja i želi ih vidjeti izbliza, a tako malo mari za okoliš. Ipak, ni smeće ne može trajno narušiti svu ljepotu Magliča.

Blizu je, svega par kilometara, Bogutovac i još jedna banja. Ispred auta sam i čitam popis bolesti koje se tamo liječe: neuroze, nervni sustav, neuralgije... Ne kažem, Bogutovačka banja ima svoj smisao, ali su za prevenciju takvih oboljenja, ako si upravo s Magliča – sve banje na svijetu suvišne!